Poznato je da je Crna Gora bogata raznim obicajima koji se prenose sa koljena na koljeno, generacijama, pa pojedini datiraju iz vremena od nekoliko stotina godina unazad… Sto je ovdje interesantno – manje nacije sa toliko razlicitih obicaja nema, tako da npr. svadbeni, Bozicni, Uskrsnji, slavski, rodjendanski… obicaji se razlikuju od porodice do porodice, od mjesta do mjesta.
Svadbarski običaji u staroj Crnoj Gori, koja je obuhvatala oblasti Gornje Zete u čiji sastav su ulazile: Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska nahija i kasnije Sedmoro brda: Bjelopavlići, Kuči, Piperi, Morača, Rovca, Bratonožići i Vasojevići, sa svim svojim razlikama i sličnostima su se formirali unutar ovih krajeva. Navedene četiri nahije su obuhvatale samo brdovite krajeve, teško pristupačne i vrlo pogodne za odbranu od Turaka. Graničila se sa juga Sutormanom, pa brdima između Paštrovića i Crmnice, između Paštrovića, Majina i Brajića i Pobora do blizu mora kod Grblja; sa zapadne strane: iznad Kotora, Dobrote, Ljute, Orahovca, Draževine, Perasta, Risna i Ledenica; od sjeverne strane: preko Sitnice pa između Grahova i Cuca na Pusti Lisac i od istoka; planinom Lastvom i Garčom, pa brdima iznad Sušice, ispod Komana do Lješkopolja, pa iznad Žabljaka i Dodoša preko Skadarskog jezera do Sutormana.
preuzeta fotografija
SPriprema za svadbu u Crnoj Gori počinjale su u trenutku kada određeni mldić stasa za ženidbu. Kada mladić prispije za ženidbu, njegov otac se raspituje preko prijatelja, komšija i drugih đe ima dobra đevojka kojom bi sina ženio. S druge strane, u to doba, đevojka prispjela za udaju, đe god bi išla bila bi u pratnji svoje braće ili bližnjih rođaka. Mjesta pogodna za viđenje mladih bila su vašari – sabori ili odlazak u pjacu i ako bi momak na pomenutim mjestima ili neđe drugo ugledao đevojku koja bi mu se svidjela, saopštio bi roditeljima. Međutim, volja roditelja će opet biti presudna i od njih će zavisiti da li će prihvatiti sinovljev predlog.Kada je mladoženjin otac saznao nešto više o nekoj đevojci, a posebno iz koga je bratstva i čija je kćerka, i ako mu to sve odgovara, donosi odluku da je prosi. Najčešće otac mladoženjin ili njegov stariji brat sa još nekim od bliže rodbine nenajavljeni idu u kuću đevojačku, ne noseći sa sobom ni flašu rakije. Skoro redovno bez okolišanja kažu svrhu svoga dolaska i razgovor o prosidbi ponekad traje cijelu noć, odnosno sve dok se ne postigne saglasnost.Najčešće domaćin kuće pita i đevojku da li hoće da se uda za, po imenu, navedenog mladića i kada ona da pristanak, a to se redovno dešava, jedan od prosaca izlazi iz kuće i pucanjem iz vatrenog oružja oglašava da je đevojka isprošena.(prema tekstu Vasilija Mujo Spasojevića).
I dan danas zadržali su se po neki običaji kada je u pitanju prosidba devojke. prema rečima naše sagovornice Julijane Lukić Crnogorke , u ovoj zemlji i dalje vlada običaj da se prilikom prsidbe devojci poklanjaju čuvene vunene čarape-bjelače.
preuzeta fotografija
Vuk Stef. Karadžić je napisao knjigu o Crnoj Gori i Boki Kotorskoj na osnovu podataka koje je prikupio dok je bio u tim krajevima 1834—35. godine. Deo te knjige, koji se odnosi na opis Crne Gore i Crnogoraca, objavio je na nemačkom (Montenegro und die Monteniger) u Štutgartu 1837. godine, a dva poglavlja: „Srbi svi i svuda“ i „Boka Kotorska“ — u Kovčežiću, u Beču 1849. godine, s napomenom ispred njihovih tekstova da su bili spremljeni za uvod ispred opisa Crne Gore.Jedan de prenosimo u celosti:
U Risnu, kao i u Dubrovniku i po drugijem onamo mjestima, mjesto isprositi djevojku kaže se vjeriti ili vjeriti se, npr.: On je vjerio djevojku, ili: On se vjerio s njome, ili ona s njime. Po tome se zaručnica zove vjerenica i zaručnik vjerenik, a prosidba vjeridba i vjera, npr.: Otišli na vjeridbu ili na vjeru; Djevojka je stajala pod vjerom tri godine. Na ovo je nalik i ono što je budimska kraljica kazala Jakšiću Todoru:
Jesi li se more oženio,
jal’ đevojci dao vjeru tvrdu –
I u Risnu je bio običaj doskora, kao što je u Crnoj Gori a može biti i gdje na drugom mjestu i danas, da dva čovjeka koji se paze a imaju jedan muško jedan žensko dijete, vjere djecu još u kolijevci. Govori se da su gdjekoji još dok su im žene bile trudne ugovarali ako jedna rodi muško a druga žensko da će se oprijateljiti, i takovi su se ugovori držali kao i prava prosidba ili vjeridba. Ali su ovi običaji ondje već prošli, i slabo se u kojoj kući zadržava još i onaj da otac sinu djevojku traži i izbira, nego je sin izbira sam, a otac ide te prosi.
Došavši prosac u kuću djevojačku reče djevojačkome ocu otprilike ovako:
„Prijatelju, pomaga ti bog! Došao sam s dobrijem časom da s tobom progovoriš nešto nasamo. Ja imam sina, koga sa srećom mislim vjerivati, a ti imaš kćer (poimence tu i tu), koja je njemu i svima nama mila, pa sam došao k tebe, kao nje najboljemu prijatelju, da te pitam hoćeš li mi je dati za njega.“
Kad djevojački otac misli dati djevojku on odgovori ovako:
„Fala ti, brate, na tvoje lijepo prijateljstvo, koje imaš spram mene i moje siromaške kuće, i oprosti mi što ti ne mogu sad odgovor dati, jer imam braće. i ostale svojte, da im kažem i upitam, i najdalje molim za osam dana da me pričekaš, da ti odgovorim na pošteno tvoje pitanje.“
Ako li je ne misli dati, on mu opet zahvali, pa mu onda lijepijem načinom kaže da od toga ne može biti ništa izgovarajući se ili da je djevojka obrečena, ili da još nije spremljena za udaju, ili da je još mlada itd.
Kad dođe određeni dan da djevojački otac odgovori ocu momačkome, on sazove u kuću svoju braću, ako ih ima, i ostalu bližu rodbinu, a momački otac uzevši tako koga od svoje rodbine ide onamo kao na pouzdano da djevojku prstenuje. Pošto se pozdrave i za zdravlje raspitaju, otac momački držeći prsten u desnoj ruci reče:
„Evo, braćo, u ime božje ištem kćer (poimence) našega brata (toga i toga) za moga sina (poimence), i ako ga ljubi, dat’ nam je evo obilježje kao zalog vjere pred vama da primi s dobrijem časom i dobrom srećom, akobogda.“
Otac djevojački već se prije razgovorio i dogovorio sa svojima, a i kćer je na to pripravio preko matere joj ili sestre, ali ih sad opet upita: „Šta velite vi, braćo moja?“ A oni mu odgovore: „Mi velimo što i ti.“ Onda on reče: „Dakle ja je dajem, i bog dao dobar čas!“ Pa uzme prsten od oca momačkoga, i da ga ženi na ostavu do svadbe. Potom piju rakije, i tako je vjeridba svršena.
Poslije toga otide k vjerenici vjerenikov otac i brat koji će na svadbi biti ručni djever, i ponesu joj na dar lijepu haljinu i svilenu maramu, a ostalome ženskinju u kući po komad sapuna; a oni njima u trpezi dadu za to uzdarje: svekru u marami zavijenu sašivenu košulju, a djeveru ličnjak i bječve (peškir i čarape) u marami zavijene. Na pohodu pred kućom vjerenica daruje osobito svekru ličnjak, a on njojzi uklopi u ruku cekin; djeveru lijepu s kitama duvankesu, a on njoj talijer.
Zlatko Markovinović
