Sombor – grad lipa, bođoša i tišine

Share

Na zapadnom obodu Bačke, tamo gde ravnica počinje da miriše na prostranstvo, leži Sombor – grad koji i danas čuva svoj spori ritam. Pod krošnjama lipa i bođoša, u širokim sokacima gde se senka menja sporije nego vreme, svakodnevica dobija posebnu mekoću.

Sombor se u istorijskim zapisima pominje prvi put u 14. veku, ali svoju sudbinu u punom smislu ispisuje 1749. godine kada su njegovi građani od Marije Terezije otkupili status slobodnog kraljevskog grada, plativši za tu povlasticu 150.000 forinti, značajan iznos za ovo doba. Taj čin i danas svedoči o posebnoj upornosti Somboraca ali i tradiciji kojom i danas odiše.

Nekada je Sombor bio grad na sedamnaest ostrva. Rukavci Mostonge i bare učinili su da pojedini delovi naselja budu omeđeni vodom. a iako ih danas ima manje, svaki prelaz preko vode podseća da je grad oduvek bio vezan za svoje rukavce i kanale. Putnici su ga opisivali kao „grad u bari“, a ta slika mostova i prelaza ostala je urezana u njegovom karakteru. I danas se Mostonga provlači kroz grad, a šetalište uz njene obale vraća osećaj nekadašnje poetike. Duž Velikog bačkog kanala, ritam je spor i miran, a sunce i voda predstavljaju savršenu priliku za beg od gradske vreve tokom letnjih vrućina baš kao i u doba kada je grad živeo u dodiru sa vodom.

Grad kao prostor i nadahnuce

Sombor je poznat i po umetnicima koji su ga oblikovali. Najpoznatiji među njima, Milan Konjović, ostavio je opus koji prevazilazi lokalne granice, a njegova galerija danas je obavezna stanica putnika namernika. Tu su i slikarka Stoja Protić, naivac Emerik Feješ i Lazar Vujaklija. Pesnik Laza Kostić, bez koga se ne može zamisliti srpska poezija, u Somboru je pronalazio i mir i nemir – njegove senke i dalje šetaju sokacima, noseći u sebi i strast i setu, kao da je ravnica u njemu pronašla svoj glas. Njihova dela podsećaju da Sombor nije samo prostor, već i nadahnuće.

U samom središtu uzdiže se Gradska kuća iz 19. Veka u čijim se odajama čuva monumentalno platno Ferenca Ajzenhuta „Bitka kod Sente“, najveća istorijska slika u Srbiji. To delo nije samo uspomena na događaj, već i dokaz da i u tihom gradu mogu postojati slike koje prevazilaze prostor i vreme.

Grad fijakera – jedini je u Srbiji gde fijaker nije samo turistički ukras. Proći ulicom uz zvuk topota konjskih kopita, dok sa obe strane šušti krošnja lipa, poseban je doživljaj iza koga se krije podatak da je Sombor jedan od najzelenijih gradova Evrope, sa više od 23.000 stabala.

Kurioziteta ima mnogo: Sombor je dom najstarije učiteljske škole u Srbiji – čuvene Preparandije iz 1778. Godine. Sombor ne osvaja naglo. On se otvara polako, kao razgovor koji traje. U njegovim sokacima prepliću se istorija i poezija, voda i ostrva, lipe i bođoši, umetnici i fijakeri. Ko se jednom zadrži u ovom gradu, nosi sa sobom ne samo uspomenu, već i deo somborske tišine – one koja ostaje i traje i nakon poetičnog putovanja kroz ulice ovog mesta.

Aleksandra Prica

Foto: Miroslav D.

Leave A Reply